Ironija je alat koji pisci koriste da pokažu razliku između onoga što očekujemo da će se dogoditi i onoga što se zapravo događa u priči. Uglavnom postoje tri vrste ironije: dramska, situaciona i verbalna.
Dramatična ironija nastaje kada publika zna nešto što likovi u priči ne znaju. To stvara napetost, a ponekad i humor, jer možemo gledati na događaje drugačije od likova.
Ironija situacije se dešava kada postoji kontrast između onoga što očekujemo da će se dogoditi i onoga što se zaista dešava. Ova vrsta ironije može iznenaditi i privući publiku okrećući priču u neočekivanim smjerovima.
Verbalna ironija uključuje razliku između onoga što je rečeno i onoga što se misli. Često se dešava kada neko kaže suprotno od onoga što zaista misli, kao što je sarkazam ili pametna primedba.
U pričama ironija dodaje dubinu i intrigu, tjerajući publiku da više razmišlja o likovima i radnji. To je način da se pisci poigraju s našim očekivanjima i zainteresuju nas za događaje koji se odvijaju.
Šta je ironija?
Ironija je alat za pripovijedanje koji se poigrava razlikom između onoga što očekujemo i onoga što se stvarno događa. Autori i govornici koriste ironiju da stvari učine smiješnim, stvaraju napetost ili stavljaju fokus na nešto važno. Djeluje tako što pokazuje neusklađenost između onoga što se dešava i onoga što smo mislili da će se dogoditi. Ova neusklađenost može privući pažnju na dio priče, ličnost lika ili cjelokupnu temu.
Zamislite da očekujete jednu stvar u priči, ali se dešava suprotno, što vas nasmijava ili vas drži na ivici sjedala. Taj neočekivani zaokret ili kontradikcija je ono što ironiju čini zanimljivom. Dodaje dubinu radnji, otkriva više o likovima i pomaže u prenošenju glavnih ideja na moćan način. Dakle, kada naiđete na ironiju u knjizi, filmu ili razgovoru, zapamtite da je to poput iznenađenja koje pomaže ispričati bolju, zanimljiviju priču.
Takođe pročitajte: 15 primjera tema u književnosti
Istorija ironije?
Iako je Alanis Morissette proslavila ironiju, nije je smislila. Zasluge za to pripadaju grčkom liku po imenu Eiron, autsajderu koji je pametno koristio duhovitost da nadmudri druge. Ovo je izrodilo grčki izraz „eironeía“, što znači „namerno pogođeno neznanje“. Kasnije je ušao u latinski kao „ironia“, da bi na kraju postao široko rasprostranjen engleski govor u 16. veku.
U književnosti ironija služi kao tajna poruka autora čitaocu, dodajući skrivene slojeve značenja i humora. Dolazi u različitim oblicima, kao što je ironija situacije, gdje ishodi prkose očekivanjima, poput požara u vatrogasnoj stanici – iznenađujući obrat zapleta. Tu je i dramatična ironija, gdje publika zna nešto što likovi ne znaju, stvarajući opipljivu tenziju. I nemojmo zanemariti verbalnu ironiju, gdje izgovorene riječi vješto proturječe namjeravanom značenju, često natopljene sarkazmom ili duhovitošću.
Ironija nadilazi puki sukob očekivanja i stvarnosti; to je sofisticirano oruđe kojim se pisci služe kako bi u svoje priče unijeli dubinu, humor i neočekivane obrate. Poput književnog začina, ironija ima moć da preobrazi jednostavnu priču u gurmansku gozbu za um.
Razumijevanje tri vrste ironije
Ironija dodaje zanimljiv preokret pričama i razgovorima. Postoje tri glavne vrste ironije koje možemo istražiti da bismo bolje shvatili ovaj književni način.
1. Dramatična ironija
Dramatična ironija, koja se naziva i tragična ironija, dešava se kada publika zna nešto važno što glavni likovi u priči ne znaju. Na primjer, u drami Williama Shakespearea “Otelo” iz 1603. Otelo vjeruje Jagu, ali publika je svjesna da je Jago varalica. Drugi primjer se nalazi u Grčka tragedija “Kralj Edip” od Sofokla, koji datira oko 429. godine prije nove ere. U ovoj priči publika je već svjesna tragične sudbine glavnog lika prije nego što je on sam otkrije.
Jednostavnije rečeno, dramatična ironija je poput tajne koju publika drži, gledajući kako likovi ostaju nesvjesni ključnih informacija. Ovaj književni uređaj dodaje napetost i dubinu radnji, čineći publiku angažovanijom dok predviđa kako će likovi reagovati kada na kraju otkriju istinu.
2. Ironija situacije
Ironija situacije se dešava kada stvari ne ispadnu onako kako očekujemo. Uzmimo, na primjer, čuvenu priču O. Henry, “The Gift of the Magi” (1905.). U ovoj priči, žena odlučuje da proda svoju dugu kosu kako bi kupila lanac za voljeni sat svog muža. Istovremeno, njen muž prodaje svoj sat kako bi joj kupio češalj za kosu. Iznenađujuće je to što niko od njih ne predviđa da će njihovi promišljeni darovi biti potkopani postupcima drugog. Ovaj neočekivani razvoj događaja stvara situacionu ironiju.
Posebna vrsta situacijske ironije je kosmička ironija, koja otkriva nesklad između savršenog, teorijskog svijeta i praktične, svakodnevne stvarnosti. To je kao kada se stvari u teoriji čine savršeno usklađene, ali u stvarnom životu one poprime ironičan i neočekivan zaokret. Razumijevanje ironije situacije dodaje dodatni sloj uživanja pričama, jer učimo da očekujemo neočekivano.
Takođe pročitajte: Šta je paralelna struktura? Vrste i primjeri
3. Verbalna ironija
Verbalna ironija se javlja kada neko nešto kaže, ali njegove riječi ne odgovaraju njihovom pravom značenju. To se dešava kada govornik izražava jednu stvar, a zapravo namjerava nešto drugo. Ovo stvara duhovitu ili kontradiktornu situaciju, jer postoji sukob između onoga što misle i onoga što govore.
Postoje dvije glavne vrste verbalne ironije: prenaglašavanje i potcjenjivanje. Precenjivanje podrazumeva preterivanje, dok potcenjivanje umanjuje značaj situacije. Drugi oblik verbalne ironije je Sokratova ironija, gdje se osoba pretvara da nešto ne zna kako bi navela druge da argumentiraju svoje stavove.
Čuveni primjer verbalne ironije može se naći u satiričnom eseju Džonatana Svifta „Skroman predlog” (1729). U ovom djelu Swift raspravlja o ozbiljnom pitanju, ali prijedlog koji iznosi toliko je ekstreman da postaje jasno da koristi ironiju da kritikuje preovlađujuće stavove svog vremena. Verbalna ironija dodaje dubinu i humor komunikaciji poigravajući se jazom između onoga što je rečeno i onoga što se zaista misli.
Ostavite odgovor